Badin Soft - kako je sve počelo?

Prošle godine smo proslavili našu petogodišnjicu. Međutim, početak nastanka Badin Soft-a vezuje se zapravo za period pre 7 godina. Možda tada zvanično nije postojao Badin kao kompanija ali zato jedna mala ekipa od šest članova jeste. Sa njima je sve krenulo. Postavili smo im pitanje kakav je osećaj biti 7 godina u firmi koja zapravo postoji 5. Tačnije, kako je ovaj šestočlani tim, nakon samo 2 godine saradnje, uspeo da postavi stabilan temelj firmi koja i dan danas postoji.

post-image

Ovaj šestočlani tim činili su: Božidar Ignjatović, Marko Milenković, Aleksandar Đorđević, Mladen Đorđević, Jovan Branković i Dušan Cvetković. U nastavku teksta, kroz 6 kratkih priča, pročitajte kako je sve to izgledalo iz ugla svakog od njih.

Božidar Ignjatović: Upoznali smo se kako to uvek u životu i biva – sasvim slučajno

Dule je bio najmlađi član ekipe koju sam tada napuštao, ali i najperspektivniji. Nekako smo se tu na prvu razumeli i krenuli zajedno u avanturu. On je poznavao Mareta, Jocu, Mlađu i Acu sa fakulteta, ista su generacija. Atmosfera je bila sjajna, entuzijastična. Svima je sve bilo “novo” u outsourcing svetu. Ljudi iz raznih zemalja, kultura i posao u različitim industrijama i raznim vremenskim zonama. Svi smo radili sve – organizacija posla od nalaženja stana pa do marketinga.

Tada smo bili preduzetnici i “freelancer-i” na neki način

Posla je bilo od jutra do sutra. Radno vreme vrlo rastegljivo s obzirom na prirodu posla i razne vremenske zone. Sada su se stvari prilično promenile i stabilizovale. Mi smo sada prirodno otišli svako ka svom resoru i manje se viđamo i preplićemo. Ranije smo bili svi u jednoj sobi, ali je odnos koji smo u početku izgradili ostao prilično nepromenjen, osim što je sazreo i produbio se vremenom. U smislu, mnogo više iskustva i poverenja kao i pređenih uspeha i izazova koji su iza nas.

Anegdota ima milion i mogla bi se napisati knjiga

Pitanje je koju anegdotu je ispričati a da je razume i neko ko nije bio u priči. Istakao bih prvi bug koji smo pronašli. Subway je davao kao poklon “rođendanske kolačiće”, a na sajtu je bilo moguće promeniti datum rođendana. Našli smo rupu kako da čovek svakog dana dobije po jedan besplatan rođendanski kolač.

Takođe bih ispričao kada smo dobili novog PM-a koji je pošto-poto hteo da pusti jedan projekat/proizvod početkom januara. To se dešavalo negde od oktobra do kraja decembra, recimo. Mi smo sve radili na vreme, ali je u pitanju bila integracija između više strana (3 i više). Ostale strane se nisu mrdale sa početka, čak su imale totalno nerazumevanje i nezainteresovanost za uspeh projekta. On je vršio pritisak na nas, a već očigledno smo videli da taj napor ne vodi nikud. U jednom razgovoru smo ga pitali da li on stvarno veruje da će to ići “go live” u januaru. On je rekao 100%, a mi smo tvrdili da to neće biti gotovo (doduše u šali) ni idućeg januara tj. da će umesto 3 meseca trajati minimum 15 meseci. I gle čuda! Nakon više od 15 meseci mučenja, projekat je obustavljen.

Još jedan od problema je bio nerazumevanje onog što treba uraditi. Mi smo imali zadatak da optimizujemo proces i upite. Umesto toga, optimizovali smo logiku rada i umesto 30 sati trajalo je 10 minuta. Prva reakcija klijenta je bila da je to potpuno nemoguće i da smo nešto ili uradili netačno ili slagali. Optužili su nas, ali nakon par nedelja je shvaćeno da smo uradili odličnu stvar za njih. Tada je počeo i eksponencijalni rast niške ekipe.

Marko Milenković: Bilo je to lepo društvance, svi smo bili posvećeni poslu

Sa DC-jem (Dušan Cvetković) sam se upoznao na fakultetu. Božu sam upoznao dok je radio u Energosoft-u. Boža mi je držao intervju. Sećam se da mi je postavio pitanje koliko poznajem SQL – ja sam rekao super, ali uskoro me je uverio da nemam pojma (smeh).

U početku smo bili Joca i ja u kancelariji. Radili smo na baštenskom stolu i baštenskim stolicama sa našim laptopovima. Boža nam je davao zadatke a Joca i ja smo diskutovali o načinu kako da to rešimo. Dizajnirali smo rešenja, kasnije proverili naše ideje sa Božom i tako su nastali neki od veoma bitnih modula koji se i dan danas koriste u Tranxactor-u. Kasnije su došli Mlađa i Aca kao naši “pomoćnici”, ali brzo su postali samostalni.

Više se ne družimo toliko. Viđamo se uglavnom na sastancima, hodnicima i proslavama. Danas radi svako sa svojim timom. Bilo je to lepo društvance, svi smo bili posvećeni poslu, ali u isto vreme, atmosfera je bila opuštena i bili smo pravi tim koji je posvećen da reši svaki problem na najbolji način.
Voleo sam tehničke diskusije koje smo imali Joca, Boža i ja. Svako je imao svoje rešenje problema i svoje viđenje problema. Diskutovali bi o tome i odlučili koje je najbolje rešenje. Mislim da je ovo lepa praksa koju smo imali.

Aleksandar Đorđević: Tada je firma iznajmljivala stan preko puta hale Čair. Bio je to trosoban stan

Ja sam Božu i Dušana upoznao preko Marka Milenkovića. On i ja smo bili cimeri u domu i na njegovu preporuku sam došao na razgovor za posao. Zajedno sa mnom na razgovoru za posao bio je i Mladen Đorđević. Svi smo se znali sa fakulteta. Pošto je ovo bio moj prvi intervju, bio sam veoma nervozan. Nisam siguran kako, ali sam uspeo da dobijem posao. Tada je firma iznajmljivala stan preko puta hale Čair. Bio je to trosoban stan. U jednoj spavaćoj sobi su bili Boža i Dušan. Marko i ja smo bili u dnevnom boravku dok su Joca i Mlađa bili u drugoj spavaćoj sobi.

Naša soba je bila ona sa klimom. Da bi u ostataku stana bilo prijatno leti, morali smo da se smrzavamo. Tako da se radni dan prvih par meseci svodio na učenje i rad na sitnim taskovima. U to vreme smo radili samo sa Tranxactor-om. Oni su imali još jednu kancelariju u Beogradu sa kojom smo delili posao. Boža i DC su bili na sastancima veći deo dana, uz povremeno držanje radionica i objašnjavanja nekih delova sistema. Vremenom je rastao broj zaposlenih, veličina firme, menjale su se lokacije i rastao je broj klijenata. Trenutna lokacija firme je 6. po redu od trenutka kada smo se mi zaposlili.

Radni dan na početku je bio sličan današnjem

Na početku dana bi se dogovarali oko toga šta treba uraditi, na kraju dana bi rekli šta smo uradili i da li je bilo nekih problema. Tada nas je bilo mnogo manje nego danas i nismo imali Scrum Master-e, Product Owner-e, People Manager-e. Bilo je to jednostavnije doba.

Kada smo počeli da radimo, jedan od prvih taskova je bila optimizacija “dnevnog procesa” koji je znao da traje i više dana. Boža je bio glavni i radili smo refaktorisanje jedne procedure za obradu podataka. Završili smo sa objašnjavanjem i ostalo je samo da se izmene pozivi u proceduri. Boža je to preuzeo na sebe i krenuo je sa objašnjavanjem o tome kako nikada ne treba da se koristi opcija Replace All jer može da napravi neke nepredviđene probleme, naročito ako se radi sa procedurama koje imaju skoro hiljadu redova. Pošto je u ovom slučaju sve već bilo provereno, odradio je Replace All i zamenio jedan naziv poziva procedure u novi. Sutradan smo odmah dobili poziv da je bilo problema sa tom procedurom. Posle detaljne istrage, našli smo krivca. Replace All je zamenio sve pozive procedura i napravio rekurziju. Od tad više ne koristim Replace All.

Mladen Đorđević: Svi problemi su rešavani prijateljskim pristupom. To je verovatno i jedan od razloga zbog kog smo i nakon ovoliko godina još uvek svi na okupu

Kada sam se zaposlio u Badin, većinu kolega sam poznavao od ranije jer smo kolege sa fakulteta. U Badin sam došao na preporuku jednog od njih. Atmosfera je bila prijateljska i može se reći cimerska jer smo radili iz jednog stana i u papučama. U početku se radilo samo za jednog klijenta. Tek nakon par godina, kada se broj zaposlenih povećao i sa dolaskom novih potencijalnih klijenata, Badin je zvanično osnovan.

Na početku radnog dana smo obično rešavali hitne stvari, bug-ove i repetitivne taskove koji se tiču održavanja. Radili smo čuveni Daily Health Check koji je zahtevao manuelnu proveru rada nekoliko servera i za to je bilo potrebno par sati. Tek u drugom delu dana (ali ne uvek) bilo je vremena za razvoj novih funkcionalnosti. Ponekad smo radili do kasno uveče zbog vremenske razlike između nas i klijenta, ili zbog nekog problema na produkciji.

Posao je bio veoma šarenolik, dešavalo se da jedan čovek u toku jedne radne nedelje radi i BE i FE development, kao i QA i DevOps deo. Pokrivali smo različite aspekte development-a iako smo se još uvek učili. Bilo je teških poslovnih situacija, ali ne mogu da se setim nijednog konflikta, svi problemi su rešavani prijateljskim pristupom. To je verovatno i jedan od razloga zbog kog smo i nakon ovoliko godina još uvek svi na okupu.

Jovan Branković: Čim smo se pokazali i dokazali kao tim vredan čuvanja i ulaganja, stvari su krenule da postaju ozbiljnije i profesionalnije

Badin su prvenstveno začeli Boža i DC. Posle njihovog početka rada, povela se priča o formiranju malog tima u Nišu. Marko Milenković i ja smo bili prvi članovi tima, a onda, par meseci kasnije, pridružili su nam se Mladen Đorđević i Aleksandar Đorđević.

Što se upoznavanja tiče, svi smo se već znali sa fakulteta. Boža i DC su se znali iz prethodne firme u kojoj je DC radio, tako da nismo bili stranci. Cela atmosfera je više ličila na skup prijatelja koji su pozvali jedan drugog zbog poverenja u znanje i odgovornost u radu.

Baštenske (plastične) stolice, mali okrugli stočić, lični hardver… u malom stanu kod Čaira

Tako je otprilike izgledao prvi mesec rada. Čim smo se pokazali i dokazali kao tim vredan čuvanja i ulaganja, stvari su krenule da postaju ozbiljnije i profesionalnije. Rdani dani su bili okarakterisani rovovskim programiranjem, testiranjem na produkciji, ali i sticanjem vrednog iskustva. Nikad nije postojala barijera između nas u pogledu konsultovanja i pomaganja.

Danas, voleo bih da kažem da se stvari nisu promenile. Međutim, ipak to baš nije realno. Kako je Badin rastao, startna ekipa je malo po malo počela da dobija sopstvene ljude i timove i da se bavi tehničkim vođstvom i mentorstvima. Retko kad radimo zajedno na projektima ovih dana, ali ono što jeste ostalo isto je naš međusobni odnos.

Najzanimljivije priče koje mogu da ispričam su uglavnom tragikomične situacije sa produkcijom. Ko radi taj i greši!

Dušan Cvetković: Malo toga je ostalo isto kao na početku ali poverenje je i dalje tu

Sa Mlađom, Maretom, Jocom i Acom sam se upoznao na fakultetu davne 2007/08 godine i viđali smo se redovno dok je bilo obavezno da idemo na fakultet. Sa Božom sam imao prvi kontakt 2012. godine kada mi je držao intervju za prvu kompaniju gde smo zajedno radili. Skoro dve godine kasnije, Boža i ja smo zajedno otišli iz tadašnje firme i počeli da radimo za novozelandskog klijenta. Posle 6 meseci pridružili su nam se Mare i Joca, a tri meseca kasnije Mlađa i Aca. U početku je bilo izazovno, kao i na svakom početku, s obzirom da se radilo i u trećoj smeni zbog vremenske razlike. Sve je to prouzrokovalo da klijent stekne poverenje u nas i da tim počne da se širi.

Obično sam ja kasno dolazio na posao i kretali smo sa rešavanjem taskova koji su pristigli u toku noći. Nije se koristila Agile metodologija i svi taskovi su bili hitni. Kad smo raščistili većinu problema koje smo zatekli, onda bismo krenuli sa unapređivanjem sistema.

U početku smo mnogo više zajedno radili jer smo bili samo jedan tim. Danas svako ima svoja, dosta veća zaduženja. Malo toga je ostalo isto kao na početku, ali poverenje je i dalje tu.

S obzirom da smo dosta vremena proveli zajedno, logično je i da je bilo dosta anegdota. Mada, kako vreme prolazi a i godine nas stižu, dosta njih su se zaboravile. Teško mi je da ih prepričam, to je moralo da se doživi. Nije lako dočarati situaciju kada kasno u noć, pri kraju veselja, kolega J.Z. iz Kine “pripitog” Mlađu uči da igra kineske igre. Mlađa, ne obazirući se na pravila i samu igru, svaki put kaže “I win” i cugne. Inače smo od njega još pre 6 ili 7 godina dobili rakiju od pirinča, poznatu kao “džejzijevača”. Niko nije uspeo da popije više od jedne čašice. Ta rakija i dalje stoji sa ostalim pićima u ormanu u kuhinji.

Pogledajte video snimak koji je pripremio Mladen Đorđević a koji slikovitije prikazuje kako je sve to izgledalo na početku.