MITOVI O PSIHOTERAPIJI

Sigmund Frojd je rekao: “Neizražene emocije nikada ne umiru. One bivaju žive zakopane i pojaviće se kasnije u ružnijem obliku.” Danas je 10. oktobar, dan koji se u svetu obeležava kao dan posvećen mentalnom zdravlju. I dok kucam ove redove, ne mogu a da se ne zapitam gde smo mi u odnosu na svet kada je briga o mentalnom zdravlju u pitanju. Primećujem da je mentalno blagostanje sve češće tema koja se pokreće na društvenim mrežama, webinarima, konferencijama i to me nezimerno raduje. Ne zato što je sada sve više “IN” pričati o tome već zato jer je neophodno pričati o tome. 

post-image

Još uvek ne mogu da se otmem utisku da je odlazak na psihoterapiju (koja je jedan od najučinkovitijih načina na koji možemo da brinemo o svom mentalnom zdravlju) i kod psihologa i dalje tabu tema. Izjave poput “Ma kako će meni tamo neki psiholog da pomogne kada me uopšte ne poznaje” ili “Čim ideš na psihoterapiju mora da ti nešto debelo fali” i dalje žive. Hajde da zajedno, u redovima koji slede, pokušamo da razbijemo ova nekorisna uverenja vezana za psihoterapiju i ovakav vid rada na sebi. 

Mit #1 – Ne može da mi pomogne neko ko me ne poznaje

Osobi koja nas ne poznaje, u ovom slučaju terapeutu, će biti mnogo lakše da bude objektivna, da sagleda sve ono što joj govorimo i da nam, ukoliko je potrebno, ukaže na mogućnost drugačijeg pogleda od onoga koji imamo trenutno a koji može biti krucijalan za naš boljitak.

Mit #2 – Odmah će da mi prepišu lekove

To da li će medikamenti biti neophodni ili ne, zavisi od mnogo faktora. Kod težih i akutnih stanja koja ometaju funkcionisanje osobe, farmakoterapija će verovatno biti vid terapije koji će udružen uz psihoterapiju dati rezultate. Ono što je važno naglasiti jeste da farmakoterapiju može da prepiše isključivo psihijatar. Ukoliko vaš terapeut nije psihijatar a proceni da su medikamenti neophodan korak, u obavezi je da sarađuje sa psihijatrom. 

Mit #3 – Psihoterapeut samo hoće da mi uzme novac

Uvek se dobro raspitajte pre nego odaberete terapeuta kome ćete pokloniti svoje poverenje. Da bi psihoterapeut bio dobar i kvalitetno radio svoj posao od izuzetne je važnosti da konstantno radi na sebi i edukuje se. Edukacija za terapeuta traje minimum 4 godine, u tom vremenskom periodu terapeut je u obavezi da posećuje seanse kao klijent, radi na svojim otporima, uverenjima, traumama, svemu onome što kasnije može ometati rad sa klijentima. Kada taj rad krene, u obavezi je da posećuje supervizije na kojima supervizor prati njegov napredak. Danas je na tržištu prisutan veliki broj mini kurseva i edukacija posle kojih se mnogi nazivaju terapeutima i predstavljaju sebe kao dovoljno edukovane za rad sa ljudima. Nemojte da upadnete u zamku marketinga već pametno birajte sa kim ćete raditi na svojim izazovima. 

Mit #4 – Psihoterapeut će da mi reši sve probleme

Psihoterapeut nije tu da rešava naše probleme i da nam govori šta treba, a šta ne treba da radimo. Tu je da nas sasluša, pruži podršku, osvesti za stvari koje ne vidimo. Da bude tu, ukaže da naša nekorisna uverenja koja nam prave probleme mogu da se promene, da naši nefunkcionalni šabloni ponašanja u životu i odnosima koje gradimo mogu biti zdraviji, ali samo ukoliko smo spremni da radimo na tome. 

Mit #5 – Ako ideš na psihoterapiju znači da si slab

Zanimljivo je kako ljudi mnogo lakše traže pomoć za zdravstvene probleme, ali smatraju da je traženje pomoći za emocionalne probleme znak slabosti. Mnogo je lakše praviti se da naši problemi ne postoje, potiskivati misli i emocije koje nam stvaraju nelagodnost, zar ne? Zapravo je potrebno mnogo snage da se suočimo sa problemom i zatražimo pomoć. Rad na sebi je dug i nimalo lak proces. Ali rezultat je apsolutno nemerljiv u odnosu na prvo pomenuti scenario ignorisanja problema. 

Mit #6 – Ne treba mi psihoterpeut ako imam sa kim iz okruženja da popričam

Naša porodica i prijatelji nisu i ne mogu bti zamena za psihoterapiju. Razlozi su brojni: nisu dovoljno edukovani kako bi dobro procenili ozbiljnost situacije, samim tim ne znaju kako najprikladnije da reaguju na situaciju ili sadržaj koji izlažemo, nikako ne mogu da budu potpuno objektivni. Često vrlo ozbiljna stanja mogu protumačiti pogrešno, ubeđujući nas da nam nije ništa, da smo samo “malo depresivni” ili razmaženi. To može dovesti do toga da se, recimo, javi jak osećaj krivice što se uopšte osećamo na taj način kada nama najbliže osobe kažu da nam nije ništa. 

Mit #7 – Ako mi jedan terapeut ne odgovara neće ni jedan

Tokom svoje psihoterapeutske edukacije radila sam sa više terapeuta. Neki su mi potpuno odgovarali, neki manje a neki uopšte ne i to je skroz ok! Na seansi preko puta nas je osoba od krvi i mesa, tako da je potpuno u redu da sa nekim terapeutom kliknemo i izgradimo sjajan odnos dok sa nekim drugim ne. Ono što je moja molba za vas jeste da ne odustajete od psihoterapije ako je prvi stručnjak na koga ste naišli neko ko vam ni malo ne odgovara. To nikako ne znači da će i sa drugima biti tako.

Mit #8 – seanse nisu poverljive

Seanse su apsolutno poverljive. Psihoterapeut ne sme da van seanse izlaže šta se desilo na istoj, deli podatke klijenata i prepričava događaje. Ukoliko se radi sa psihoterapeutom koji je pod supervizijom, reći će da je to slučaj i da će sadržaj seanse proći sa svojim supervizorom. To se ne radi da bi nas oni ogovarali već da bi terapeut u radu sa nama bio siguran da je na pravom putu, dobio feedback od svog supervizora i znao šta da promeni ukoliko ima potrebe. Dakle, sve u cilju da klijentima bude dobro!

 

Ovo su bili samo neki od mitova koje jako često čujem kada se diskutuje o temi mentalne higijene. Nisam sigurna da mogu dovoljno da naglasim da je briga o mentalnom zdravlju krucijalna za naše dobro funkcionisanje. Nije samo važno da o tome pričamo, mnogo je važnije da na tome zaista radimo. Tako ćemo imati više energije, bolje ćemo razumeti sebe i druge i bićemo u miru sa sobom. 

Ukoliko vaši poslodavci i kolege ne obraćaju dovoljno pažnje na ovaj aspekt, pomozite im. Dajte predlog da se u organizacijama u kojima radite uvedu benefiti koji će se direktno baviti mentalnim zdravljem. A ukoliko toga već ima, pomozite sebi i koristite taj benefit, jer svi znamo da zdravlje, fizičko ili mentalno, nema cenu.

Autor teksta: Ana Sionov, HR Manager